Sirovine za konektore prvenstveno se sastoje od plastike i metala.
Plastični materijali:
PBT (polibutilen tereftalat): Obično se koristi u konektorskim proizvodima, nudi otpornost na pukotine, otpornost na udarce, dobra električna svojstva, otpornost na trošenje, nizak koeficijent trenja, svojstva samo{0}}podmazivanja i otpornost na ulje i kemikalije. Ima stopu skupljanja od 0,6%–3,0%, temperaturnu otpornost od oko 230 stupnjeva i pokazuje dobru sposobnost oblikovanja i otpornost na plamen.
Najlon (npr. najlon 66, najlon 6T): poznat po dobroj žilavosti, samo{4}}podmazivanju, kemijskoj otpornosti i otpornosti na trošenje. Najlon 6T nudi vrhunsku žilavost u usporedbi s najlonom 66 i prikladan je za SMT konektore.
ABS: odlikuje se dobrom otpornošću na udarce, otpornošću na ulje i habanje, lakoćom oblikovanja i krutošću. Uz otpornost na temperaturu od oko 100 stupnjeva, općenito se koristi za pomoćne komponente konektora.
PC (polikarbonat) i LCP (polimer s tekućim kristalima): Ovi materijali posjeduju izvrsnu električnu izolaciju i otpornost na toplinu, održavajući stabilne električne performanse na visokim temperaturama, uz dobru otpornost na koroziju i toplinsku stabilnost.
Metalni materijali:
Odabir metalnih materijala prvenstveno se temelji na karakteristikama kao što su granica razvlačenja, vlačna čvrstoća, istezanje, tvrdoća i omjer R/T. Ovi parametri su ključni za dizajn konektora i odabir materijala; konkretno, kada je potrebna minijaturizacija, odabir materijala s izvrsnim performansama savijanja je osobito važan.
Izbor materijala ovisi o specifičnoj primjeni konektora; na primjer, automobilski konektori mogu zahtijevati vrhunsku otpornost na temperaturu, dok konektori za standardne elektroničke uređaje mogu dati prednost tro-učinkovitosti i jednostavnosti oblikovanja.